Znam da sada, kao i ja nekada, prolaziš kroz desetine pregleda, raznih “stručnjaka”, primaš beskrajno puno “savjeta”, slušaš tuđa mišljenja (jer svatko ima svoje za ponuditi) ali se još uvijek budiš s istim pitanjem u glavi: “Zašto mene i dalje boli?”

Znam i da imaš jutra kad se budiš u fetalnom položaju, zgrčena od straha, zamišljaš kako bi mogao izgledati život bez tog prvog vala boli koji te dočeka odmah ujutro, umjesto dobrog jutra. 

Imaš i večeri kad, umjesto da izađeš s curama, ti ostaješ u krevetu gledajući kroz prozor kako grad živi bez tebe.
Metode koje tada koristiš da se umiriš su razno-razne, od netflixa do scrollanja, eventualno čitanja knjige.
Ali obje znamo da te večeri zapravo proplačeš u nadi da će osjećaji usamljenosti, nedovoljnosti i nesposobnosti nekako izaći iz tebe.

A brojiš i dane kada ne možeš obaviti baš ništa: ni osnovnu higijenu, a kamoli neki kućanski zadatak. O poslu da ne govorim.

Želim da znaš da razumijem razinu frustracije koju osjećaš. Razumijem ju na staničnoj razini.

Moja je priča počela s prvom menstruacijom: silina i bol s kojom je došla su me doslovno izbili iz cipela. Nisam znala što me snašlo. Tih prvih 13 godina prošlo je u periodičnim posjetima hitnim službama zbog iznimno jakih bolova u trbuhu. Uvijek detaljno pregledana, dozirana te onda otpuštena s riječima: ako dobijete menstruaciju u idućih 48 sati, sve je u redu. Ako ne dobijete, onda imate vanmaterničnu trudnoću, pa se vratite. I uvijek isto neugodna vožnja doma s mamom, kojoj sad trebam objasniti jesam trudna ili nisam.
Sumnju na dijagnozu dobivam 2013. godine i tad kreće pravi rollercoaster, točnije slobodan pad u beskonačnu provaliju. Iako mi je ta sumnja na dijagnozu donijela psihičku potvrdu nečeg što sam slutila odavno: da nešto nije kako treba biti, sa sobom je donijela i moju potpunu predaju, tj kapitulaciju potvrđenu operacijom u prosincu 2015.

Jer konačno sam dobila svoje “opravdanje” zašto ne moram imati izvanredne rezultate iza sebe.
Jer konačno sam se mogla tretirati kao bolesna osoba.
Jer konačno sam mogla plakati danima nad svojom tužnom sudbinom: kronične i neizlječive bolesti.
Simptomi su, paraleno, divljali i vrištali “juhuuuu, odustala je od sebe!”.
Samo, moja inatljivost je bila previše drska da bi to bila moja priča do kraja.

Vrlo rano, uz taj progres simptoma i zapravo, njihovu potpunu brutalnost u meni je raslo uvjerenje da negdje, na nekom kraju svijeta postoji rješenje. Točnije, osoba koja ima rješenje za mene. Obilazila sam sve i svašta, sve ginekologe Zagreba, države i regije, sve vračare, časne, čarobnjake, naturo, nutri, fito, aroma, bio, energo, kinesko, you name it, I’ve tasted it.
Život mi se sastojao od traženja pomoći.
Protokom vremena, apsolutnim pogoršanjem simptoma i paralizirajućim strahom da ću, potencijalno doživotno, završiti sa stomom konačno sam prihvatila ono što mi je bilo komunicirano od strane svih tih ljudi koje sam obišla: jedino si ja mogu pomoći.
Jedino ja, kad shvatim da je došao trenutak da se zauvijek oslobodim omče “potrebitosti” ili “bolesti” mogu zaliječiti sebe i svoje tijelo.

Sjećaš se one provalije s početka moje priče? Tek tad kad sam se oslobodila vlastite omče, konačno sam se ustala i krenuti se penjati, samo što nisam znala da je u međuvremenu vrh moje planine narastao na više od duplo. 

Soli, ulja, sjedeće kupke, yoni steaming, čajevi, tinkture u kombinaciji s mojim podržavajućim mindsetom dali su rezultate kakvima se nitko, pa ni ja, nisam nadala: endometrioza je otišla iz mog tijela. U potpunosti. Ja sam se popela na svoj vrh.

E zato, da ti ne bi trebala prolaziti sav taj put sama, ja sam za tebe stvorila The Salt Room.